Ime ovoga grada već 34 godine drugačije se izgovara. Drugačije
odjekuje. Traži poštovanje. Izaziva duboko
suosjećanje boli i ponosa. Spomen na stradanje grada, njegovih
stanovnika, naroda, čovjeka. Sjećanje na nevolju, muku, patnju,
granate, mine, ispaljeni metci agresora, osvajača, rušitelja, a još
više neshvatljiva, neobjašnjiva mržnja koja razara, uništava i gazi
ljudsko dostojanstvo u ime nekih svojih ciljeva, sve pretvara
u nečovječnost, u pakao – u odsutnost smisla, dobrote i ljubavi. 
Što onda ostane od života?
Zbog svega toga što pretrpi, Vukovar postade poseban. Postaje više
od svoga imena kojim bi se zvao jedan grad. Jednostavno traži da
se prema njegovu spomenu i sjećanju odrediš, sjetiš, pomoliš,
uspomenu čuvaš i bdiješ da se to nikada više ne dogodi. Nigdje, ni u
tvojoj, ni u mojoj duši. Da rane jednom zacijele. Da se životni polet
nadvije nad svaku podnesenu patnju.
… Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja
pokazuje budućnost… Da nad svakom kolijevkom bude nada, a
plač novorođenčeta da se pretvori u radost novog života…
Tomislav Rogić, šibenski biskup 

U pratnji učitelja povijesti Krunoslava Makovca i ravnateljice Bernarde Tkalčec,
s dubokim pijetetom i poštovanjem, učenici OŠ Selnica prisjetili su se svih koji
su dali svoj život za svijet u kojem danas živimo, za našu slobodu.
Neka Vukovar i Škabrnja zauvijek ostanu u našim srcima i budu simboli žrtve,
hrabrosti i dostojanstva i one tihe patnje koja daje snagu kad je teško.
Neka tišina grada heroja nikad ne utihne, a svima nama neka budu obveza
čuvanja istine i zahvalnosti koju ćemo prenositi generacijama koje dolaze,
njegujući mir i zajedništvo.
Bernarda Tkalčec, ravnateljica