Osnovna škola Selnica

TA TROJKA SLOMILA ME

          Iz obiteljske anamneze: tata Branko, i kratkovidan i dalekovidan – lijevo oko,  samo dalekovidan - desno oko, ignorira problem, ne nosi naočale; mama Mirjana, dalekovidna, koristi naočale samo na poslu, češće tatine nego svoje; sestra Mišel,  kratkovidna, problem primjetan samo u vožnji, mala dioptrija; sestra Vanesa, granični slučaj, nema naočale, vidi povremeno, samo ono što želi, isti je problem i sa sluhom.

Ja sam ženski potomak svojih roditelja, žrtva genetike.

          Poput prave štreberice izgovaram glasno i samouvjereno: t, l, p, c, e, z, l, f, d, e. I tu je kraj. Osjećam se kao u školi na usmenom ispitivanju. Sva slova znam napamet.  Naravno, osim onih koja ne vidim. U petom redu vidim samo točkice, šestom mrlje, u sedmom odustajem od pokušaja. Dosta mi je tog testiranja!

        Svakih šest mjeseci kontrola. Pregled. Ista karta za provjeru vida. Veća dioptrija. Nova stakla.

     „Dat ću vam uputnicu za oftalmologa. Bojim se da je porast dioptrije vrlo intenzivan“, napominje školska doktorica nakon tzv. rutinskog pregleda. Ton njenog glasa ubrzao je moj puls i moju nutrinu obavio strahom koji me zaledio u trenu. Pratila sam trag olovke i vidjela -3,00. Ta trojka slomila me. Panika da ću oslijepiti uništila je moj razum. „ Nije ti to ništa. Moja baka ima osmicu“, ponavljala je Lucija. Tješila me, uzalud. 

       Bjelina hodnika i farmaceutski mirisi svojom su agresijom množili moje drhtaje i stvorili unutarnji nemir. Kraj mene koračala je moja majka, zabrinuta. Uhvatila sam je za ruku u nadi da će me njen stisak spasiti od loše dijagnoze.

        Čini se da zapinjem u čitanju. Sjedim u prvoj klupi, još uvijek predaleko od ploče. Mučim se. Često ispadnem nespretna. Svako malo spotaknem se o neku zapreku: stolicu, torbu na podu, otirač, kvaku na vratima… Moja čaša soka vrlo često prolije se i stvori nered. Zatočena sam u svojoj nemoći, svakodnevno se borim.

      Mogla je barem dići svoj pogled. Nasmijati se. Samo je pružila ruku u znak da joj treba zdravstvena iskaznica. Šutjela sam. Na sva je pitanja odgovarala moja mama. Razgovarale su o povišenom očnom tlaku,  mučnoj glavobolji, neprestanom umoru, stvaranju očne mrene koja zamagljuje vid, mogućoj operaciji. Operaciji? Razgovaraju li o meni ili mojoj baki koja je prošla sve te nevolje? Na trenutak sam se uključila u razgovor. „Hoću li i ja prolaziti isto što i baka?“ bilo je moje prvo i jedino pitanje. Baka je zbog previsokog očnog tlaka morala na operaciju. Rekla je da je to najgora operacija koja ju je mogla zadesiti. Doduše, bila je to jedina operacija s kojom se morala suočiti u svojih 70 godina. „ Ništa se tako strašno neće desiti. Odabrat ćeš lijepe naočale u kojima ćeš izgledati posebno“, tješila me mama. Postoje li lijepe naočale? Mamin blagi osmijeh trebao me ohrabriti, ali postala sam neočekivano ljuta. Ljuta i na mamu i na tatu i na baku… ljuta na školu, ambulantu, slova, točkice, mrlje i okvire. Ljuta na sebe i sve oko sebe. Ljuta na genetiku.

        „Nabavi leće. Slijepa si. Ne vidiš napad niti se možeš obraniti. Tvoje blokade su smiješne“, odzvanjalo je na svakom treningu. Da, trebaju mi leće. Odlučila sam. Zamijenit ću naočale lećama. Činilo se jednostavnim sve dok ih nisam morala smjestiti u oko. Čim bih prst približila oku, zatvorilo se. Refleksno. Osvojila sam srebro na natjecanju. Bez leća. Refleksno. Osjećala sam se kraljevski. Ipak, slijedila je poduka od strane optičarke. Otprilike ovako. Leća mora nalikovati jušnom tanjuru s oblim rubom da bi bila spremna za umetanje. Jedna ruka preko glave, druga ispod oka, jednom uhvatiti gornji kapak dok drugom treba držati donje trepavice, kapak bez prestanka držati sve dok se kažiprstom lagano ne umetne leća. Isto ponoviti i na drugom oku. Ah! Nevoljama nikad kraja. Leća se lako zalijepi za prst i okrene. Nije lako ni izvaditi je. Možda sam jednostavno prirodno nespretna kad sam svoju leću čak i izgubila pri umetanju. Kad si u gužvi, a moraš stići na vrijeme, kad te požuruju, a ti znaš da kasniš, javlja se panika uz žestoko nizanje neuspjelih pokušaja smještanja leća. Da poludiš!

       Razmišljam o laserskom uklanjanju dioptrije. Možda. Cijena je 5 tisuća kuna po oku. Nemam ni za jedno. Ipak, kad bolje razmislim, jeftinije je i lakše posegnuti za naočalama i smjestiti ih na nos u tren oka. Prihvatiti ih kao modni dodatak koji će s vremenom srasti uz stil jednog bića spremnog mirno, bez ljutnje i panike krenuti svojim putem. S genetikom, ruku pod ruku.